O aroniji

Aronija.. zvuči poznato?

Danas se sve više može čuti i pročitati o aroniji i njezinim ljekovitim i blagotvornim svojstvima. No, što je zapravo aronija i odakle dolazi?

Aronija je listopadni grm koji zavisno od sorte doseže visinu od 2-3 metra i širinu od 2-2,5 metra. Listovi su obrnuto jajoliki, ovalni, ali uži na dnu nego na vrhu. Gornja strana je tamnozelena i sjajna, dok je donja manje tamna. Obje strane su glatke. Lišće je u početku proljeća svijetlo zeleno dok se s protekom sezone sve više zatamnjuje. Cvjetovi su bijeli i sastoje se od pet latica i velikog broja ružičastih prašnika. Cvjetovi se skupljaju u grozdove pa se tako na jednom grozdu može naći i do 30 cvjetova. Cvatnja najčešće počinje od kraja travnja ili polovice svibnja kako bi cvjetovi izbjegli eventualne kasne proljetne mrazove. Primarni oprašivači su pčele, ali i vjetar. Aronija je samooplodna biljka.

Plod aronije je crne boje, promjera 6-13,5 mm, na visećim grozdovima na grmu gdje se može nalaziti od nekoliko pa sve do više od 30 plodova aronije. Plodovi su bobičasti, nemaju koštica i sadrže od 1-5 sitnih sjemenki. Plodovi dozrijevaju u kolovozu i nedugo nakon toga, ukoliko se ne uberu, suše se i otpadaju sa stabljike.

Aronija je porijeklom iz Sjeverne Amerike gdje se smatra da su tu kulturu prvi koristili američki Indijanci. Upotreba plodove te biljke je isprva bila kao izvora bojila za odjeću i kao ukrasne biljke. Uglavnom zbog gorkastog i oporog okusa koji ostavlja dojam suhoće usta nakon konzumacije, aronija u samim počecima uzgoja u Sjevernoj Americi nije zaživjela kao hrana niti su se dodatno istraživala njena hranjiva i ljekovita svojstva koja su joj do danas priskrbila titulu supervoća. Tek početkom dvadesetog stoljeća aronija nalazi svoj put do Europe gdje se počinje sa uzgojem za konzumaciju. Iako je pionir uzgoja na području bivšeg SSSR-a I.V. Mitschurin svoje sadnice aronije uveo iz Njemačke (što bi trebalo značiti da je u Njemačkoj aronija već prije uzgajana), nema nikakvih pisanih dokaza o uzgoju aronije i korištenju njenog ploda na tim područjima. Do početka 20. stoljeća aronija se uzgajala isključivo kao ukrasna biljka. Tek je I.V.Mitschurin počeo uzgajati aroniju kao plodonosnu biljku i koristiti njezine plodove. Dakle tek 30-ih godina 20. stoljeća počinje uzgoj aronije na području Sibira. Prva plantaža je pokrenuta 1958. u Kaluškoj oblasti gdje je sjemenje aronije doveženo još 1947. godine. Do 1959. na tom području je bilo zasađeno 568 ha aronije. Do 1971. godine na području Rusije je  bilo zasađeno nešto više od 5.400 ha. Osim Rusije aronija se širila i na područja Ukrajine, Moldavije, Bjelorusije. U Bugarskoj se počelo sa ozbiljnijim istraživanjima mogućnosti uzgoja aronije već 60-ih godina 20. stoljeća. Već do kraja 70-ih godina 20. stoljeća gotovo u svim regionalnim centrima su bili podignuti državni nasadi aronije, a motori ovog procesa su bila dva istraživačka centra – Institut za alpsku poljoprivredu u Lovechu i Voćarski institut u Plovdivu. U SAD-u se aronija kao zanimljivo voće za uzgoj ponovno pojavilo tek prije dvadesetak godina. Najviše je u uzgoju aronije odmakla Poljska za koju se smatra da je trenutno najveći izvoznik ove kulture. Uz Poljsku tu su još i Češka, Danska i Srbija.

U Hrvatskoj se aronija sadi tek zadnjih dvadesetak godina i prema nekim slobodnim procjenama (budući da su službeni podaci Savjetodavne službe iz 2013. prilično zastarjeli) pod nasadima aronije u Hrvatskoj se nalazi oko 50 ha. U Hrvatskoj se uglavnom uzgaja sorta Nero. Osim sorte Nero, još su prisutne i sorte Viking i Galicijanka.

 

Ljekovitost aronije

Aronija se ponovo pojavila na tržištu kao super voće uglavnom zbog svojiih iznimnih ljekovitih svojstava. Iako je još uvijek nedovoljno istražena, postoji niz znanstvenih istraživanja koji potvrđuju ljekovitost plodova te biljke.

Tako su određena istraživanja pokazala pozitivan utjecaj aronije na sprečavanje razvoja i zaštitu od karcinoma debelog crijeva na temelju in vitro istraživanja (Malik M. i dr.. 2003.; Zhao C. i dr. 2004.; Bermudez-Soto M.J. i dr. 2007.) i jednog istraživanja provedenog na životinjama (Lala G. i dr. 2006.). Također su istraživanja (Gasiorowski K. i dr. 1997.; Atanasova-Goranova V.K. i dr. 1997.) potvrdila antimutagena svojstva aronije te hepatoprotektivni, gastroprotektivni i protuupalni učinak. Dokazano je da aronija ima pozitivan učinak na nekoliko rizičnih faktora za kardiovaskularne bolesti (Skoczynska A, Jedrychowska I. i dr. 2007.). Nadalje, neka istraživanja su pokazala kako antocijanini iz aronije mogu biti korisni kod prevencije i kontrole dijabetesa tipa 2 i nekih drugih za dijabetes vezanih komplikacija (Valcheva-Kuzmanova S. i dr. 2007.; Simeonov S.B. i dr. 2002.). 

Budući da je aronija bogata antiocijanima i proantocijanidinima navodi se njezina ljekovitost i blagotvornost kod liječenja vena i edema, kod alergija, regulacije krvnog tlaka, uravnoteženja rada jetre, žuči probavnog trakta, urinarnih infekcija te općenito kod jačanja imuniteta.